One post..

Dobrodošli na moj blog

18.06.2014.

.

Pojma nemam odakle da pocnem. Ako citas ovo, znaj da je sve ovo sto procitas u nastavku (ako procitas) istina, ziva istina, direktno iz srca, i glave. Dvadeset mi je godina, zivim u Sarajevu. Pisem ovo jer ne mogu neke stvari drzati u sebi, a zelim i da ovo jednoga dana neko procita, i da shvati poentu, pouku. Zivot mi je bio normalan do 8. Razreda osnovne skole. Bio sam normalan, zdrav, pun zelje, volje, nasmijan. Trenirao sam, ganjao curice, glupirao se. K'o i svako dijete. Imao sam i tada nekih problemcica u zivotu, uglavnom porodicnih, i zdravstvenih. Tada sam mislio da su to neki ''bauk'' problemi, ali dalo se uvijek rijesiti. Vremenom je postajalo teze i teze, preselio sam se u predgradje, Alipasino Polje, i tada su poceli problemi, tada je sve pocelo. Upisao sam se u Gimnaziju, posto sam stvarno u osnovnoj skoli bio dobar ucenik, primjeran, i bistar. Pocelo je sve ok, prvih mjesec dana.. Onda, ona. Upoznao sam je na odmoru, i eto.. Ona je ta koja mi je promijenila zivot, smjer, ugao.. Ona je ta koja je promijenila mene. Bili smo u vezi godinu i 4 mjeseca. U zivotu nisam osjetio nesto takvo, nesto tako iskreno, i prelijepo. Bio sam prakticno najsretniji na svijetu. Nisu mi trebali novci, skupocjeni izlasci, provodi, ama nista.. Samo je nekako ona bila dovoljna, ona me je ispunjavala, cinila sretnim. Voljela me je, vjerovala je u mene. Vjerovala je da mogu izgurati probleme kod kuce, koji su bas tada nekada pocinjali da bivaju sve gori, i tezi za podnositi. Ona je uvijek bila tu. Ja to nisam cijenio, cuvao sam je, ali objema rukama. Gusio sam je svojom glupom ljubomorom, predbacivanjima, i bespotrebnim svadjicama. Nisam imao pojma kako ce mi biti kada je izgubim. Bili smo jos u vezi, kada sam uzivo vidio kako momak gine na ulici pored mene. Izgubljen sam bio mjesec dana, a ona je bila tu. Bila je tu i kada mi se otac razbolio, kada sam pao u skoli, kada su me svi izdali.. Ona je vazda bila tu. Eh, da sam tada bio svjestan sta imam. Ona mi je davala snagu, ''punila'' me je pozitivnom energijom, nasmijavala me. Najljepse, i najbolje. Nikada me vise niko nece tako nasmijati. U skoli sam lagano popustao. Pao sam prvi put na godinu, i dosao ponovo u drugi razred. Vec sam bio raskinuo sa Njom, pa mi se sve to nekako bilo skupilo odjednom. Moji drugovi su nastavili dalje, a ja sam ostao tu gdje sam i bio. Kontantno mi je to bilo u glavi. Ali nisam se opametio. Slomljen vec zbog toga sto sam Nju izgubio, nisam imao volje ni za cim. Prestao sam trenirati, iako sam bio nevjerovatno talentovan kosarkas. Nikada mi kosarku niko i nista nije moglo uskratiti, i izbiti mi volju za njom. Nisam cak ni za to bio voljan, a kamoli za skolu. Poceo sam izostajati, praviti probleme. Ukori, sjednice, mamin plac. Pa ponovo pad u skoli. Izgubio sam pravo na skolovanje. Sa osmjehom me je direktor ispratio pred vrata, kada mi je urucio ispisnicu. Ni to me nije cak tangiralo. Ljudi koji su se pravili da su prijatelji, djevojke koje sam ''ganjao'' nakon nje ne bi li je zaboravio, svi oni su me izdali, slagali ili prevarili. A kuci sam ih dovodio, jeli su za mojim stolom, sa mojim roditeljima. Davao sam im novce kada bi bili u gabuli, volio ih, cijenio, a oni.. Boze. Sjedim, i citam imena, sjecam se mjesta, osmjeha. Nema toga vise. Usamljen sam. Nikoga nema vise da me zagrli, poljubi. Niko mi nije rekao da me jebeno voli, onako iskreno, vec godinama.. A ja, ja se nisam nasmijao dugo, niti sam voljan i za cim. Izlazim na kafe po cijeli dan, kockam, pusim travu, i idem u teretanu. Monotonija vec jace od dvije jebene godine.. Na to se svodi moj cijeli zivot. A sjecam se kada sam bio sretan, ispunjen. Kada sam setao, bio pun zivota. Sada sjedim u praznoj sobi, i gledam oko sebe. Nema nikoga. Na ormaru stoje uspomene iz ''starog zivota'', uspomene koje ce me podsjecati na lijepe trenutke. Sada ih nema, a uspomene stoje. Cini mi se da blijede, cini mi se da im nije tu vise mjesto.. Jos mi je teze.. Boze dragi, osjecam da imam kamen u sebi, tesko disem dok ovo pisem. Tako mi je tesko.. Sto se nje tice, i dalje je volim. Uvijek cu je voljeti. Izgubio sam je svojom nemarnoscu, neozbiljnoscu, i glupostima koje sam radio. Danas, tacno 3 i po godine nakon raskida sjedim sam na stolici i mislim na nju. Mislio sam i jucer, i jutros. Mislicu i sutra ujutro, kada se probudim. To shvataju samo rijetki. A ti si sada njegova, i vec dugo si njegova. A predugo nisi moja. Tesko je to. Momak kojeg si voljela, momak zbog kojeg si bila ponosna jer ga imas, sada je postao kreten, klosar, koji svoju bol gasi u raznim jebenim opijatima, alkoholu.. Boli me srce kada pomislim uopce na tebe, pa me manje zaboli kada shvatim da si sretna, da studiras, da si dobro. Uvijek mi budi dobro, jedina. Cija god da si, voljecu te, i kada pomislis da te niko ne voli, ja cu te voljeti. Uvijek, kunem se, i zivotom potpisujem. Ne dajte da vam neko, ili nesto utjece na zivot, nikada. Ucite na mojim greskama, ne cekajte svoje da bi shvatili sta je zapravo prava vrijednost, i sta treba cijeniti, a cega se kaniti. Jednoga dana ce i meni doci sunce. Ovo je moja prica. Puno pozdrava dragi ljudi. :)


<< 06/2014 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930